Moram i da spomenem jednu priču koja je i dan danas aktuelna, a vezana za ovu temu... Bear with me.
U jednom naselju (nešto severnije od Subotice, mada je ista opština u pitanju) gde su uglavnom prazni placevi i vikendice, pre 2 godine živeo je jedan čovek od ~80tak godina koji se kretao isključivo sa 2 štake. Pošto je tu došao pre nekih 40 godina da radi (zidar je po zanimanju, ako se ne varam) iz Južne Srbije, i to u sredinu gde se pretežno nalaze Mađari ili lokalci koji pričaju Srpski iz Subotice, zaslužio je nickname "čika Srbin" :). "Čika Srbin" se nije ženio, ali je radio na tome da napravi veću kuću od trenutne gde bi mogao malo ugodnije da živi. Par godina kasnije, bio je primoran da proda kuću za bagatelnu cenu dole i da donese svog matorog nepokretnog oca severnije kako bi ga zbrinuo redovno, a da plati nekome da to čini umesto njega nije mogao. Dvorište je sredio tako da se sija, iza kuće su se skupljale cigle, materijal koji se nije iskoristio na gradilištu je donosio kući, zasadio je lepo bagrenje okolo da mu pravi hladovinu, a od komšije je dovukao struju preko brojila (na crno naravno) kako bi mogao da skuva nešto, da ne mora paliti sveće i da ima toplu vodu pri ruci (očigledno nije imao para da iskešira 60k dinara). Ubrzo je na tu kućicu što je imao nadogradio kuhinju i jednu dodatnu veliku sobu, uspeo je da uštedi nešto para od zidanja, pa je i kupio polovan TV i štednjak. Šta ga je dotuklo, ne znam, niti je moj otac imao srca da pita, ali čoveku je ubrzo život otišao na gore... Njegov nepokretni otac je preminuo, a on je počeo da koristi štake za kretanje. Čak je i tako "obogaljen" uspevao da održi svoju kuću koliko toliko čistom, a dvorište uređenim bolje nego kod komšija. Išao je često do bolnice kako bi dobio neke tkzv. "vruće inekcije", nekad peške, a nekad do prve autobuske stanice (onaj ko živi u Su, verovatno zna kolika je razdaljina između Zapadnih Vinograda i Bolnice na Prozivci), a kako je prolazio pored bilo čije ograde ili kapije, samo je odzvanjalo - "Zdravo Srbine!", a od dece "Dobar dan čika Srbine" :) Dobijao je sve vreme neku crkavicu od par hiljada dinara koju je koristio da bi kupio hleb i nešto mesa, a ostalo je uspeo da sam uzgaji, dok su mu komšije uvek pomogle po potrebi. Nikad se nije žalio, već mu je smeh uvek bio obliven preko lica... Često je prilikom prolaska pored tuđih dvorišta uvek bio zaustavljen od strane komšija kako bi razmenili par reči, što je ovaj učinio veoma rado, a teme nikad nisu uključivale njegovo zdravlje, već savete za uzgoj paradajza, tehnike pečenja rakije i načine odbrane od krtica. Pre 2 godine, čika Srbin je nažalost preminuo, ostavljajući svoje lepo dvorište, svoje naraslo bujno bagrenje, svoju simpatičnu kućicu u rukama države, jer nije bilo ikoga da ga nasledi. Jedino što je nama ostalo je jedno lepo sećanje na jednog izuzetnog čoveka. Čika Srbina su poslednji put pozdravili okolni meštani sa poštovanjem i lepim sećanjima, zanemarujući svu crninu što ga je pratila tokom čitavog života.
Čemu ova priča, pitate se...? Sledi part 2...
Imajući u vidu da je država nasledila tu kućicu, ona je igrom slučaja zapala u ruke jedne romske porodice koja se sastoji iz nekih 7-10 članova, ako se ne varam... Da skratim priču - bagremi su posečeni i založeni, dvorište je puno guma ili bilo kakvih sranja što su gospoda bezveze donela sa nekog smetlišta. Struja je ugašena, jer komšija pored nije uspeo da postigne ikakav dogovor sa ovima, a ne verujem ni da je želeo kada je video šta su novi stanari naradili. U tom malom dvorištu drže nekog polucrknutog konja sa improvizovanim fijakerom koji se gotovo uvek oglašava (nema vode, hrane, šta li je već), a konstantno urlanje uvek odjekuje kroz komšiluk zbog svađa, nesporazuma ili samo opšte nekulture ljudi koji tamo žive. Često ih posećuju druge romske porodice, pa bude deranja takvog da i u Novom Sadu moraju da uči začepljuju... Odnedavno je počeo redovno da trešti Radio Teheran (TM) pa izgleda da su nabavili ili struju ili neke improvizovane akumulatore.
Kako to da je jedan čovek iz prvog dela priče uspeo tako kržljav da održava sebe, svog oca i svoje dvorište, a da pritom uvek nasmejan sarađuje sa okolinom, dok gospoda iz drugog dela priče ne mogu a da ne naprave džumbus od kuće koja nije napravljena samo od cigala, već od krvi i znoja? I ovo je samo jedan primer, video sam ih oho-ho po gradu nažalost... Inače, nedavno sam "informisan" da su novi stanari povadili stubove od ograde pa ih iskoristili za ogrev... pitam se - da li interesuje ove iz socijalnih službi kako ti ljudi održavaju tu kuću? Da li im je bitno da rade nešto, da li im je bitno kako se ophode prema domaćim životinjama, da li im je bitno kako se ophode prema sopstvenoj deci koja polugola trčkaraju po otvorenom dvorištu punom smeća? Ili im je samo stalo do toga da ih "bace" na taj sićušan plac i da više o njima ne razmišljaju?
Dakle, skroman rad i delo čoveka kojem sam se divio je zapalo u ruke jedne romske porodice i uništeno... da li trebam da se šećkam ispred Subotičke gradske kuće i da (kako kaže Nenad Čanak) "Zighajlujem"? Nipošto. Imam poštovanja prema sebi i prema drugim romima koji, da bi dobili imanje čika Srbina u ruke, bi ga možda očuvali i dogradili, a u tom slučaju im sigurno ne bi trebao jedan peder kao ja koji bi im skakao ispred dvorišta, urlikao, prozivao i pozivao na smrt ili deportaciju.
A man is smart. People are stupid.