Citat:
StORM48: Khm... engleski može da se čita samo na jedan način. Potpuno je irelevantno to kako on čita svoje ime.
Ne. Za razliku od drugih jezika (barem onih meni poznatih), ne postoji jedan način za čitanje engleskog. Tačnije, svi obrasci za čitanje engleskog toliko su slabi i prepuni kontraprimera, da se i ne mogu nazvati pravilima, već samo najverovatnijim mogućnostima.
To znači da govornici engleskog funkcionišu ovako. Kad vide nečije ime (ili neku nepoznatu reč), u nedostatku daljih informacija izgovaraju ga kako im se ćefne, nekim sopstvenim izborom između njima najverovatnijih obrazaca. Međutim, onog trenutka kad saznaju kako se to ime (reč) zaista izgovara, prelaze na taj izgovor. Da budem precizniji, ovaj postupak je onaj koji se smatra učenim i pristojnim u anglosaksonskoj kulturi. Ako osoba A sazna kako se ime osobe B izgovara, pa ga ipak uporno izgovara drugačije, to B shvata kao izraz strašnog nepoštovanja i još gore.
Engleski ovako funkcioniše poslednjih nekoliko vekova.
Zbog takvog haotičnog odnosa između pisanja i govora u engleskom, Pravopis srpskog jezika (poslednji izdat prošle godine) za transkripciju zahteva da se za svako englesko ime saznaju i izvorno pisanje i izvorni izgovor
nezavisno, a zatim da se sa njima uđe u date tablice i izvede krajnji oblik. Ovo za razliku od svih drugih jezika pokrivenih Pravopisom, za koje je za transkripciju skoro uvek dovoljno znati samo izvorno pisanje (ili, u slučajevima poput kineskog ili japanskog, latiničke transliteracije koje su sami propisali).
Naravno, kad ime ima neki daleko pretežan izgovor, poput
Ralph, onda se u brzini preskoči onaj deo traženja stvarnog izgovora, i za transkripcionu osnovu uzme taj pretežni — isto kao što uradi maternji govornik engleskog. Ali, onog trenutka kad se sazna stvarni izgovor, prelazi se na njega — isto kao što uradi maternji govornik engleskog. To je dovelo do toga da smo neko vreme dotičnog glumca pogrešno pisali i govorili
Ralf, pa je neko onda pronašao istinu i od tada ga pravilno pišemo i govorimo
Rejf.
Srpski ovako funkcioniše bar poslednjih pola veka.
To što engleski i srpski ovako funkcionišu u zvaničnim, učenim i pristojnim krugovima, tebe naravno ne sprečava da to proglasiš zastarelim i uspostaviš neki svoj, lični sistem. Ništa tu nije zakon, engleska ortografija je haos, u današnje vreme slabo ko će ti nešto zaista prigovoriti. Samo nemoj meni da tražiš da ne govorim i ne pišem
Rejf — ako ti radiš kako hoćeš, mogu valjda i ja? :)
Citat:
Treba biti vanzemaljac da bi znao kako da pročitaš ime NA ENGLESKOM?
Ne, vanzemaljac je u još goroj poziciji, jer mu je teško čak i da se raspita — mogu ljudi da pobegnu kad ga vide, ili ga smotaju iza brave da ne izaziva paniku.
Umesto toga, treba da se bude vispren (u današnje vreme: na Internetu se potraži kako dotični izgovara svoje ime) i komunikativan (pita se / piše se nosiocu imena, ili nekome ko bi trebalo da ga poznaje ili da dosta zna o njemu).
Ja sam to uradio npr. najskorije u temi
http://www.elitesecurity.org/t422772 : pisao čoveku, dobio odgovor, upotrebio ga za transkripciju u prvoj sledećoj poruci (
Shewchuk →
Šučak). Jer me se tematika profesionalno tiče i želim da znam kako da govorim i pišem o ljudima u toj oblasti.