...
Na konkurs se prijavilo 700 radnika, a moglo se prijaviti 70.000, ali ti drugi nisu, jer im, kao sto kazes, ne treba da rade za 150-200 EUR. Ipak, da zamislimo hipoteticki da im svima treba posao i da se prijavilo 70.000 kandidata, mi bi i dalje primili jednog, a ne sve njih.
Samo potvrđuješ moju tvrdnju. Mladi nemaju posao, jer im posao ne treba.
To što ti pričaš je neki hipotetički ŠBBKBB scenario, o kome bi mogli da distkutujemo ako se ikada desi, mada je moje lično mišljenje da ni tada za posao ne bi bilo problema jer velika masa stvara određene poslove same po sebi. Zamisli sada 70.000 novih radnika, samo da kažemo u Beogradu. Pa ti ljudi nekako moraju da odu na posao, moraju češeće da kupuju cipele, mora neko da im ispeče burek da ručaju dok su na poslu, mora neko da odradi neku stvar u kući za njih jer oni sad više nisu besposleni i nemaju vremena na bacanje itd itd.. Dakle radna mesta nisu neka fiksna konstanta već se i kreiraju.
Kad bi u novinama pisalo da mladi u Srbiji masovno umiru od gladi, da se smrzavaju na ulicama (kao što je slučaj sa mladima, odnosno ljudima generalno po africi) e onda bi ti poverovao da zaista nema posla za mlade, i da bi trebalo nešto preduzeti po tom pitanju. A ovako lezilebovići leže kući, mama im pere gaće i kuva ručak, i nisu se oni cimali 8+ godina po fakultetu da bi radili za 300 evra... Ma slobodno.. Niste i ne trebate da radite za tu mizeriju, sve dok postoje budale koje će da rade umesto vas (vaši mama i tata).
Znaci, mlad pojedinac moze da utice da sebi nadje posao tako sto ce istisnuti nekog drugog koga ce sopstvenim trudom i zalganjem preteci, ali ne moze da ucini nista po pitanju makroekonomskih zbivanja, ne moze da utice na rast ekonomije, ne moze da napravi potrebu za otvaranjem novih radnih mesta , ne moze da izmeni statistiku udela nezaposlenih u ukupnom broju radno sposobnog stanovnistva.
I ne treba. Pojedinac treba da gleda kako da utiče na sebe i da sebi obezbedi najbolje, a za makroekonomska zbivanja i rast ekonomija treba da ga zaboli ćošak. To dolazi kao posledica ovog prvog.
Zamisli situaciju da se sutradan nemci probude u državi gde su im bukvalno sve fabrike razorene, nema apsolutno ništa, samo prazne livade, a bankarski računi svi prazni, lični računi, državni, ništa. Šta ti misliš koliko bi tim istim nemcima bilo potrebno da se angažuju, i da ponovo naprave od svoje države ekonomsku supersilu kao što su danas?
Odgovor je poznat: 15-20 godina. Dakle nakon WW2, nemci su iz nule sagradili ekonomsku supersilu već kroz nekih 20-tak godina. I to je sve zbog toga što nemac neće da letargiše i kuka nad svojom tužnom sudbinom, već će se uhvatiti posla i pokušaće da uradi nešto za sebe (a kroz to i za svoju zajednicu).
A koliko je sam mentalitet značajan za ekonomski uspeh pokazuje opet primer Nemačke, tj. zapadna vs. istočna nemačka. Zapadnjaci su sačuvali svoj radnički mentalitet koji gaje odvajkada, dok su istočnjaci u tih nekoliko decenija pod komunizmom toliko sjbani u glavu da se posledice toga i dan danas osećaju.