Citat:
Ontario:... Nego mene su pri pokretanju teme više zanimala tudja iskustva, kako su se drugi osećali (ili se pak sada osećaju) kada su videli da se fizički menjaju, da idu ka nekim godinama, kada su uzeli svoju sliku kada su bili mladji, kada su se našli u kontaktu sa ljudima mladjim od sebe i tako to...
A to ?!
Pa i nije neki osećaj. Onako, spuštajući je. Sa bljutavim aftertasteom.
Ali počneš i da uviđaš da si bio i gluplji, naivniji... takođe uviđaš da ni sada nisi pametan ,
i to uviđanje ti ni malo ne olakša to što "onaj sa slike" izgleda mnogo mlađe, svežije, lepše... od "onoga iz ogledala".
I još bih (ipak) nešto dodao za onaj osećaj "brzo promaklih godina" ;
Kada čovek stvarno ozbiljno i skoncentrisano razmisli o tom "proletelom" vremenu, ipak uvidi da i nije baš tako brzo prošlo.
Pa i o protekom mesecu kad razmisli čovek analitički, i napregne vijuge da
vrati film u svim detaljima, vidiš da nije baš kratko i brzo.
Samo je stvar u tome što postoji razlika u odnosu na period odrastanja i mladosti, što su osobi tada
sve stvari nove,
a iskustvo/sećanje kratko (recimo, tek u 20. godini sam ja mogao da kažem da imam sećanje dugo 10 godina, a i to je pod znakom pitanja).
Zatim taj osećaj otkrivanja i preplavljenosti doživljajima je još pojačan stalnim promenama u razvijenosti svesti (malo dete -> dete -> pubertet...) pa ako nešto i "saznaš" u 7. ili 10. godini, ponovo ćeš to
ali drugim očima da "saznaš" još nekoliko puta dok ne odrasteš.
I onda još i ono što sam u prethodnoj poruci napisao o bržem clock-u (veći flops ;-)
A kada odrasteš i stekneš koliko-toliko stabilnu sliku sveta/društva oko sebe, pa uđeš u mašinu ustaljene svakodnevice posla, troškova, obaveza, ustaljenih i sve ovoštalijih navika, poznanstava, kretnji... kada svaki dan liči na prethodni i sve manje novih doživljaja i senzacija možeš da doživiš, sve se stopi u ujednačenu kašu sećanja, koja se svede na večitu jadikovku "...
gde li je ovo vreme isteklo ?"