Gavrilo Princip stvarno je ubio Franca Ferdinanda, Srbija je zaista odbila austrougarski ultimatum, ali - da li je to bio pravi razlog za početak "Velikog rata"?
Ljudima na Zapadu u živahnim godinama novog veka nije izgledalo kao da će izbiti rat. Uostalom, velike sile bile su u miru gotovo 50 godina. "To je bilo vreme slobodnog protoka kapitala i neometanog kretanja ljudi i roba. Ekonomska i finansijska isprepletanost i međuzavisnost bili su neki od moćnih trendova koji su uticali da se činilo kako je rat među glavnim evopskim silama postao nepraktičan, u stvari, prevaziđen", piše američki istoričar Dejvid Fromkin u nedavno objavljenoj knjizi "Poslednje leto Evrope: Ko je počeo Veliki rat 1914?".
Jedan savremenik je verovao kako je to bio "period izuzetnog mira", optimizma i vedrog uverenja da će najbolji od svih svetova postajati samo još bolji. Nauka i industrija, bogatstvo, znanje i moć "nadmašivali su bilo koju prethodnu civilizaciju," navodi dr Fromkin, profesor međunarodnih odnosa, istorije i prava na Bostonskom univerzitetu.
Onda je 28. juna 1914, u Sarajevu Gavrilo Princip ubio prestolonaslednika Austrougarske imperije nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Mesec kasnije, Habsburška monarhija napala je Srbiju, da bi još nekoliko dana potom meci bosanskog Srbina pokrenuli "Veliki rat" koji će se proširiti po celoj planeti, uz ljudske gubitke i materijalna razaranja kakvi do tada nisu viđeni.
Tako bi mogao da se pojednostavi početak četvorogodišnjeg Prvog svetskog rata (1914-1918). No, da li je rat bio grozna nesreća koju niko nije smerao (kako se nekada smatralo), ili je to bila sračunata nemačka agresija (o čemu sada postoji sve veća saglasnost)?
Spolja gladac...
Kako ukazuje Fromkin, i kao što su to priznavale njene političke i vojne elite, Evopa je ispod vedre površine novog veka, bila usred nezabeležene trke u naoružanju, naročito žestokog pomorskog nadmetanja Nemačke i Velike Britanije.
"Na unutrašnjem planu, velike sile bile su žrtve nasilnih društvenih, industrijskih i političkih sukoba; a po generalštabovima se neprestano govorilo, ne da li će biti rata, već gde i kada", iznosi Fromkin. "Evropska civilizacija se, u stvari, raspadala i pre nego što je rat uništio".
Razmatrajući poslednje leto pred kataklizmu, Fromkin poput detektiva prati svaku nit do bojišta i rovova Prvog svetskog rata. Pri tome, razmatra pitanja: da li je nesigurnost Austrije bila od veće važnosti za izbijanje rata nego ratobornost Nemačke?; ili, da li je stvarno bilo od značaja to što Srbija nije prihvatila sve odredbe austrijskog ultimatuma?
Centralna Evropa je početkom 20. veka bila smeša nacionalista, začinjena nihilistima, anarhistima, socijalistima i ostalim grupama iz zabiti političkog podzemlja. Srbi, Hrvati, Česi i ostali radili su na remećenju i uništenju Austrougarske imperije.
Ono čime je Beč pokušavao da vlada, po rečima jednog od habzburških zvaničnika, bilo je "osam nacija, sedamanaest zemalja, dvadeset parlamentarnih grupa, dvadeset i sedam partija". Da se ne pominje čitav spektar naroda i religija, što je sve opravdavalo pakosno viđenje da "Balkan stvara više istorije nego što je za tako mali prostor potrebno".
No, kao i uvek, postoji i šira slika. Velike sile su bile grupisane u dva moćna saveza: Velika Britanija, Francuska i Rusija, a sa druge strane, Nemačka, prestravljena svojim "okruženjem", uz ne baš potpunu podršku Austrougarske i Italije.
Po Fromkinu, austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand i žestoki nemački kajzer Viljem Drugi bili su "dve najneomiljenije javne figure u Evropi". Ipak, uspevali su da obuzdavaju domaće usijane glave tokom raznih kriza u mirnodopskim vremenima (mada su na kraju kajzera potkopali njegovi sopstveni ministri).
Kajzer Viljem, unuk britanske Kraljice Viktorije, bio je daleko od naoštrijeg mača u nemačkim koricama. No, on je bio unazadio politiku "gvozdenog kancelara" Ota fon Bizmarka o sklapanju saveza i sa Austrijom i sa Rusijom, kako bi održao mir između njih. "Umesto toga, Nemačka se svrstala sa Austrijom protiv Rusije u borbi za prevlast na Balkanu, što je ohrabrilo Austriju da vodi opasno ratobornu politiku koja bi verovatno isprovociralo eventualnu reakciju Rusije", piše Fromkin.
Teorija zavere
Kako objašnjava Fromkin, i eksplozivni kajzer Viljem je, na kraju, bio na strani mira. Međutim, on je držan van Berlina dok su ratoborni oficiri kovali zaveru sa srodnim dušama u Beču kako bi pokrenuli rat na kontinentu.
Austrija je bila opsednuta Srbijom i rešena da uništi slovensku državu, čije je "srce", Bosnu i Hercegovinu, anektirala 1908. godine. Iz ovog nagona koji je dominirao Bečom - što je ključ Fromkinove teze - proistećiće jedan od dva rata koji će pretvoriti Evropu u kontinentalno polje smrti.
Po Fromkinu, uopšte nije bilo važno da li će Srbija prihvatiti ili odbiti ultimatum. Ausrtija je bila odlučila da uđe u rat protv male balkanske kraljvine, bez obzira na njen odgovor. Ultimatum koji je bio uručen Srbiji, namerno sročen da izazove odbijanje bilo koje države koja drži do vlastite nezavisnosti, bio je koncipiran dve nedelje pre nego što je nadvojvoda ubijen. Ubistvo je bilo samo pogodan izgovor.
"Habzburško vođstvo je želelo da uništi Srbiju još pre atentata. Ono bi pokrenulo kampanju ne 1914, već 1912. ili 1913. da nije bilo blokirano", piše Fromkin. "Na putu mu je kao prepreka stajalo javno mnenje Evrope, kao i strah od Rusije ili odsustvo nemačke podrške".
Bez obzira koliko je bila velika austrijska žurba da smrvi Srbiju, krhka Imperija se ne bi bez podrške Nemačke upustila u vojnu avanturu koja bi sigurno uvukla na bojište Rusiju, Francusku i Veliku Britaniju. Nemačka je, pak, bez obzira na kajzerov nastrani pacifizam, podjednako želela taj rat; u stvari, da izazove Rusiju na bojno polje.
Naime, kao što je Austrija strahovala od Srbije, Nemačka, naročito šef njenog generalštaba feldmaršal Helmut fon Moltke (znan i kao Moltke mlađi), bio je zabrinut zbog Rusije. Moltke je bio oličenje turobnosti koja je vladala upravljačkim slojem u Berlinu, uprkos činjenici da je Nemačka bila najnaprednija inustrijska sila u Evropi. Feldmaršal je smatrao da Nemačka, tada na vrhuncu vojne i privredne moći, treba da preduzme preventivni i dobitnički rat protiv Rusije - "što pre to bolje".
U supotnom, strahovao je fon Moltke, Nemačku će nadmašiti i, eventualno, razoriti ono što je izgledalo kao ogromni potencijal ruske imperije da postane dominantna sila u Evropi. Kao što se to dogodilo, u drugom kontekstu i formi 30. godina kasnije, sa staljinističkim Sovjetskim Savezom, primetio je Fromkin.
Nemačka strategija je bila borba sa Rusijom u ograničenom ratu koji bi primorao cara Nikolaja da ubrzo sklopi mir. Istovremeno, Nemačka bi vodila bitku sa Francuskom kako bi bio postignut sporazum pod povoljnim uslovima - pre nego što bi Francuska napala nju, što se u Berlinu verovalo da je, takođe, neizbežno.
Austrija bi, po ovoj strategiji, progutala Srbiju i onda zadržavala Rusiju sa strane, dok bi Nemačka, prodirući kroz neutralnu Belgiju, napala Francusku. Rat protiv Trojne Antante - Britanije, Francuske i Rusije, morao je izbiti ne kasnije nego 1916. ili 1917, verovao je fon Moltke.
Velika Britanija je smatrala da ne mora biti uvučena u kontinentalni rat i stalno se nudila kao posrednik dok je temperatura rasla. Bila je potrebna nemačka invazija na neutralnu Belgiju kako bi, konačno, Ujedinjeno kraljevstvo bilo uvučeno u pakleni kazan.
Nemačka nameštaljka
Austrija je - pod izgovorom da je Srbija stajala iza atentata u Sarajevu (razmere njene umešanosti još uvek nisu razjašnjene, navodi Fromkin) - unovčila blanko ček koji joj je Nemačka dala za marš na Beograd. No, Austrija je bila neverovatno i potpuno poražena i onda nije mogla krene ka severu kako bi zadržala Rusiju, što je bio ključ u stratigiji Berlina, dok bi Nemačka osvojila Belgiju na svom putu ka Parizu.
Fromkinov konačni zaključak je jednostavan: "Nemačka je namerno pokrenula evropski rat kako bi sprečila da bude preuzeta od Rusije".
Kakav bi bio ishod da je Nemačka pobedila u Prvom svetskom ratu? Da li bi kajzer Viljem Drugi uspostavio bezazlenog prethodnika Evropske unije ili zlog začetnika Trećeg rajha?
Izvesno je da je Prvi svetski rat doveo do obaranja četiri stare dinasije - Otomanske, Romanovih, Holencolerna i Habzburga, dovela socijalne otpadnike na vlast - Hitlera, Staljina, Musolinija i iznedrio nova nezadovoljstva koja su podstakli još jedan globalni oružani sukob, samo 21 godinu posle okončanja "rata koji je trebalo da bude kraj svih ratova".
Nebrojeni milioni bi možda proživeli u nečemu što bi nalikovalo miru i spokoju.
Božidar Nikolić
[Ovu poruku je menjao secret dana 04.05.2005. u 18:06 GMT+1]