Par veštačkih satelita koji se zadesio iznad Indijskog okeana neposredno nakon velikog zemljotresa u blizini Sumatre 26. decembra prošle godine izmerio je visinu rezultujućeg cunamija na otvorenom moru. Ovo su prva merenja takvog tipa i očekuje se da će znatno doprineti unapređivanju sposobnosti predviđanja smrtonosnih talasa u budućnosti
Američko-francuski sateliti TOPEX/Poseidon i Jason-1 prešli su nebom iznad Bengalskog zaliva samo dva sata nakon registrovanja jakog zemljotresa u blizini obale Indonezije. Prvi front cunamija je tada već bio stigao do obala Šri Lanke i Indije. Sateliti, međutim, nisu osmatrali obalske zone. Tokom osam minuta, satelitski radari su merili nivo mora na potezu okeana dugačkom 3.000 kilometara. Na osnovu podataka kontinualnog merenja, generisana je jedinstvena slika zaliva preko kojeg se valja cunami.
Anatomija
Talasima koji su 26. decembra 2004. godine opustošili obale Šri Lanke, Indije, Indonezije, Tajlanda i još nekoliko zemalja i izazvali smrt preko 160.000 ljudi, prethodio je veliki podvodni zemljotres jačine 9,0 jedinica Rihterove skale. Radi se o najvećem zemljotresu u poslednjih 40 godina. Podrhtavanja od zemljotresa osećala su se i tokom narednih nekoliko dana, često i u jačini od 5,0 ili više jedinica.
Ipak, najmoćnija i najdestruktivnija posledica zemljotresa bio je cunami. Uništavanje prouzrokovano ovim cunamijem zasenilo je sve druge cunamije u skorijoj istoriji.
Reč "cunami" je japanskog porekla i izvedena je iz reči "cu", što znači "luka", i "nami", što znači "talasi". Cunami, u stvari, predstavlja seriju okeanskih talasa koji mogu da budu dugački stotinama kilometara, sa visinama i do 10,5 metara. Ovi "vodeni zidovi" putuju brzinom putničkog mlaznog aviona.
Ni decembarski cunami nije bio izuzetak:
procenjuje se da se kretao brzinom od oko 800 kilometara na sat. Normalni talasi, stvoreni delovanjem vetra, kreću se brzinom od 8 do maksimalno 100 kilometara na sat. Kad vetar duva preko mirne površine vode, molekuli vazduha zahvataju molekule vode. Trenje između vazduha i vode stvara mreškanje površine poznato kao kapilarni talasi.
Kapilarni talasi se kreću u krugovima. Kružno kretanje vode nastavlja se vertikalno ispod površine, ali energija ovog kretanja opada u dubljoj vodi. Kako talas putuje, sve se više molekula vode skuplja, povećavajući visinu talasa.
Talasi, međutim, ne predstavljaju kretanje vode, već samo prikazuju kretanje energije kroz vodu. Visina i brzina normalnih talasa zavisi od jačine vetra.
Decembarski cunami je nastao kao posledica zemljotresa, koji se javio na tački gde se gušća geološka ploča Indijskog okeana postepeno podvlači pod Sumatru, koja predstavlja deo Evroazijske kontinentalne ploče. Geolozi smatraju da su ploče na mestu podilaženja u jednom momentu zapele i odmah potom silovito kliznule, usled čega je
nastala deformacija morskog dna visoka desetak metara i dugačka oko 1.200 kilometara.
Morska voda iznad deformacije podignuta je naglo u vis, da bi je gravitacija povukla nazad u ravnotežno stanje.Vertikalno kretanje vode izazvalo je nastanak talasa. Sateliti su registrovali prva dva talasna fronta proizvedena glavnim zemljotresom na međusobnom rastojanju od 500 do 800 kilometara.
Ovi talasi dostigli su maksimalnu visinu od 50 centimetara na otvorenom okeanu. Pravu, uništavajuću visinu od 10 metara postigli su tek ulaskom u plitke priobalne vode.
I normalni talasi terani vetrom na otvorenom moru postižu visinu od 10 metara. Međutim, ovi talasi uključuju samo vodu blizu površine i međusobno su udaljeni najviše nekoliko stotina metara.
Cunami talasi sežu veoma duboko - preko 4.000 metara - što znači da uključuju čitavu dubinu okeana. Njihova energija je hiljadama puta veća od energije i najvećih olujnih talasa. Iako se na površini mora cunami talasi mogu videti samo kao prolazna grba, ispod vode tutnje brzinom mlaznjaka.
Naučnici se nadaju da će podaci koje su obezbedili sateliti znatno poboljšati siteme uzbunjivanja za cunamije, jer ključni parametar za računarsko modelovanje i prognozu, pored podataka dobijenih sa seizmografa, predstavlja i visina talasa na otvorenom moru. Na osnovu visine mogu se doneti značajni zaključci o energiji talasa.
Prevencija
Danak decembarskog cunamija je toliki da zahteva hitno uvođenje sistema uzbunjivanja na Indijskom okeanu. Indonezija, u kojoj je stradalo preko 80.000 ljudi, već se obavezala na takav korak. Očekuje se da će razvoj sistema uzbunjivanja podržati i druge pogođene zemlje, kao i veći donatori na konferenciji u Džakarti.
Sistem ranog uzbunjivanja za cunami već postoji na Pacifiku i sastoji se iz mreže seizmografa, merača plime i mernih plutača na otvorenom okeanu, povezanih preko satelita sa centrima za praćenje cunamija u SAD, na Aljasci i Havajima.
Seizmografi predstavljaju prvu liniju odbrane, koja osoblje centara upozorava na zemljotrese dovoljno jake da izazovu pojavu cunamija. Međutim, kako svaki takav zemljotres ne proizvodi smrtonosne talase, upotrebljavaju se merači plime za praćenje promene dubine okeana. Ukoliko se utvrdi da se dubina menja, odašilja se upozorenje i pristupa se procedurama za evakuaciju stanovništva u oblastima koje se nalaze na putu cunamija.
Do nedavno veliki problem predstavljale su lažne uzbune: prosek je iznosio tri lažne uzbune na jednu opravdanu. Danas je ovaj broj lažnih uzbuna smanjen, tačnije od 2003. godine, kada je u operativnu upotrebu ušao DART (Deep Ocean Assessment and Reporting ) sistem, čedo američke Nacionalne uprave za okean i atmosferu (NOAA).
Ovaj sistem koristi dubinske detektore pritiska koji mere promene u dubini vode nastale prolaskom cunamija iznad. Senzori zatim prenose informaciju do plutača na površini, koja je prosleđuje uz pomoć satelita do centara za praćenje. Upravo DART sistem je sprečio lažnu uzbunu na Havajima izazvanu podrhtavanjem tla na Aljasci, samo mesec dana po aktiviranju sistema.
DART je, takođe, manje osetljiv od merača plime na moguće oštećenje usled zemljotresa. Službenici Pacifičkog centra za uzbunjivanje na Havajima registrovali su seizmički signal decembarskog zemljotresa, ali nisu bili u stanju da utvrde kad bi i gde bi mogao da udari cunami. Tek nakon prvih medijskih izveštaja o udaru na Šri Lanku, iz centra je, preko Stejt departmenta, upućeno upozorenje Madagaskaru i Mauricijusu.
Stručnjaci smatraju da sistem uzbunjivanja u Indijskom okeanu zahteva postavljanje 30 seizmografa, 10 merača plime i šest DART plutača. Cena sistema tako bi iznosila oko 20 miliona dolara. Međutim, postavljanje sistema detekcije je samo deo izazova. Pravi izazov predstavlja uvođenje efikasnih komunikacijskih sistema, kao i obrazovanje stanovništva.
Oliver Terzić