Auh, gde sam samo bio kada je ova tema besnela :)
Citat:
van t hoff: Mene ineresuje koja je danas tzv. mainstream terapija za zarazene HIVom ?Koji se to lijekovi daju zarazenima da se suzbije virus i izbjegne AIDS ?.
Pogledaj
ovde, valjda imaju to što tražiš.
Ja sam na jednom drugom forumu imao sličnu raspravu baš na temu da li je HIV izašao iz laboratorije ili nije, ali sa sve nekim freakovima teorije zavere. Anyways, uputio bih vam pažnju na činjenicu da je HIV izdvojen (naknadno) i iz uzorka krvi jednog čoveka koji je uzet još 1959. godine. Tako da, ako je ta informacija tačna (a potiče iz pouzdanog izvora, baš negde sa ovog sajta čiji sam link dao), cela priča da je HIV nastao u laboratoriji pada u vodu.
I samo da kažem da se za SIV virus znalo mnogo pre, čini mi se od 1920ih, e sada, stvar je lične preferencije da li vi mislite da je on mogao da "skoči" sa majmuna na čoveka ili je ipak namerno modifikovan u laboratoriji...
A što se tiče one priče o Varioli...
Iz usta mog asistenta infektologije: procenjuje se da će smrtnost u slučaju upotrebljavanja poksvirida kao biološkog oružja (poksviride = variola zajedno sa nekim drugim simpatičnim srodnim virusima) biti oko 30%.
Mislim da je vakcina na variolu izrazito reaktivna - laički rečeno, virus je toliko opasna mrcina da čak i pošto ga ubiju naš organizam ga ne podnosi tako lako - i u 3% slučajeva dovodi do "štetnih efekata", što je jedan od glavnih razloga što se više ne vrši vakcinacija.
I nije nikakva tajna da virus, koliko je poznato, se čuva bar na dva mesta: CDC, Atlanta (pretpostavimo da odatle nije "zalutao" u vojnomedicinske istraživačke komplekse USA) i ... negde u Rusiji, ne znamo tačno gde. Ipak tada još beše gvozdena zavesa...
Ja sam čak čuo da su Amerikanci razmišljali o ideji kombinacije poksvirusa (Variola) sa Ebolom. E sad, da li je to istina ili ne... i da postoji, nikako to ne bismo saznali pre nego što bude došlo vreme da se sazna. Ni za f-117a se nije znalo dok nije preleteo nad Bagdadom.
(A ni tad se ne bi saznalo da Ameri nisu hteli da se sazna. A čim su hteli da se sazna znači da su hteli da skrenu pažnju sa nekog drugog projekta.... ma znate ostatak teorije zavere.)
@Leftist
Postoje osobe koje su praktično imune na HIV. Iako se HIV vezuje za CD4 receptore na T-Limfocitima, i iako SVI ljudi na svetu imaju ove receptore, ipak je virusu potrebno da se nakači na još par molekula koji se normalno nalaze oko ovog receptora. E, kod nekih ljudi ovi tzv. koreceptorski molekuli su defektni. Povremeno se potrefi da ovaj defekt ne ometa ćeliju u vršenju imunološke funkcije, a ipak ometa HIV virus da se nakači.
Rade se neke studije o tome, npr. postoje ljudi koji imaju HIV otkako se zna za bolest a još nisu razvili AIDS, da li zbog ovih koreceptora ili nečeg drugog videće se.
@EagleOne, salec
Što se tiče predložene teorije mamca: a šta ako ne bismo ubijali T-limfocit već mu prostom mutacijom povećali ekspresiju CD4 molekula a smanjili ekspresiju DNK replikujućih molekula? Ostavili bismo netaknute gene za selektine (koliko se sećam, to su receptori koji privlače limfocit tamo gde treba da ide), tako da bi on cirkulisao. Ili, da uprostim, da napravimo takve T-limfocite kojima bismo obogaljili mogućnost razmnožavanja. HIV, koliko se sećam, završava svoje tako što reverzna transkriptaza ugradi deoxiribonukleotide u DNK T-helpera (možda bi preciznije bilo reći CD4 pozitivnog T limfocita, jer se 2 pojma ne preklapaju potpuno, ali dobro, šta sad...) i prepusti ćeliji da sintetiše potrebne proteine, prethodno je ubedivši da je baš taj deo DNK "privlačan" za sintezu. Znači, spreči ćeliju-mamac da sintetiše proteine!
Naravno, osnovni problem sa ovakvim pristupom je da ovakva ćelija nije dugo vijabilna i zato ne može da se klonira. Zato bi trebalo klonirati normalne T-limfocite (ili možda neku CFU-L ćeliju kojoj bismo aktivirali CD4 gen) i svim dobijenim limfocitima odjednom upropastiti replikatorni i ribozomski aparat, pa ih onda ubrizgati. Ne znam koliko bi ovo bilo izvodljivo, ali siguran sam da postoje lekovi koji se ireverzibilno vežu za ribozome... Mislim da ćelija bez jedra može da preživi relativno dugo, ako nema jedra nema ni apoptoze, a nekroza može da traje i satima. Pa zašto onda ne bismo pre ubrizgavanja mamaca rasturili kompletnu DNK mamaca? Siguran sam da postoje visoko specifični agensi koji bi delovali samo na DNK...
A zašto ne bismo uradili kombinaciju svega ovoga: uzmemo CFU-L (predak svih limfocita), aktiviramo joj CD4-vezane gene, pošaljemo je u ludačko deljenje, dobijemo milijarde dece-ćelija. Onda podelimo to u dvesta dvočasovnih doza. Pre ubrizgavanja doze, lansirati na tu dozu neki agens koji će uništiti DNK ali neće dirati membranu ćelije. (A za svaki slučaj, prethodno tretiramo dozu i antiribozomalnim lekovima i AZT-om (i na neki način se postaramo da ovi ostanu unutra)). Ubrizgamo dozu, čekamo dva sata... i onda Jovo nanovo... Tehnički zvuči komplikovano, ali uz standardizovane laboratorije (i verovatno 20 godina napretka farmakologije i biotehnologije), ne i nemoguće.
In a game of chess you must never let your opponent see your pieces - Zap
Brannigan