Citat:
stopnarkomaniji:
Ne odnosi se lično na tebe.
Odnosi se na sve nas zajedno, ali i na svakog od nas pojedinačno. Na mene, tebe, njega, nema nevinih, nema amnestije. Svi mi, bez obzira da li smo glasali za crne ili žute ili nismo uopšte glasali, bez obzira da li smo po ideološkom opredeljenju monarhisti, demokrate, liberali, komunisti. Svi smo mi bez izuzetka, svojim činjenjem ili nečinjenjem stvorili baš ovakvo društvo, zato mi nije jasna ova kuknjava na male plate i penzije, nizak standard, korupciju. Kome se žališ? Veliki manitu ispunjava sve želje, a ti naivan nisi znao za sitna slova u ugovoru, nisi znao za onu narodnu: pazi šta želiš, može i da ti se ostvari.
Mi živimo u doba korporatokratije, korporativnog fašizma, gde velike multinacionalne korporacije preuzimaju ingerencije države. Te korporacije oblikuju javno mnjenje, nameću kulturne modele i razaraju tradicionalna društva. Sve je podređeno profitu, a to ima i dobre i loše strane. Naš je problem što nismo uspeli da se pozicioniramo, da pronađemo svoje mesto pod suncem.
Imam i primer. Pre petnaestak dana u tržnom centru, naiđem na neku garderobu na popustu. Kvalitetno i pristojno, pristupačno i za naše bedne plate. Pogledam u etikete, Bangladeš i Indija. Mislim u sebi kao i obično, mamicu im njihovu, uništili smo sopstvenu tekstilnu industriju da bi profit na nama pravio neko tamo iz belog sveta, a onda shvatim. Ima li u Srbiji milion radnika, koji bi radili deset sati dnevno za mašinom? Nema, a čak i da ima, ko bi radio za platu od pedesetak ili sto evra? Niko. Da se to pravi kod nas, cena bi bila bar trostruko veća. Dakle, ja kao kupac sam na dobitku. S druge strane, ima li u Srbiji nekog ko je osmislio neku od tih robnih marki koje haraju svetom? Ima li nekog ko je osmislio taj ekonomski model, da pravi milijardu komada odeće po minimalnoj ceni u Indiji ili Bangladešu, a onda to prodaje diljem sveta. U Srbije takvog nema. Mi smo nešto između, mada je realnija procena da smo na dnu i da sa dna krećemo u trku.